Saturday, October 3, 2015

Nate Hall – Magla Apalača nad nama



Ili kako nadahnuto reče Ana: „Hajde da se droniramo da nam srca sjaje“

Bend: Nate Hall (SC, USA)
Organizacija: Resetor
Predgrupa: Jovanović (Bgd)
Datum & mesto: 01. oktobar '15. @ Kulturni centar „Grad“
Foto: Skarab & Marko Hellvis (koncertne)

Promajasto veče obećavajuće mračnog folka u mirnom džepu užurbane Savamale otvorio je  Jovanović, tačno po najavljenoj satnici. Postoji percepcijski problem kada vas nečija muzika momentalno asocira na nekog drugog muzičara, pa više nikako ne uspevate da se otresete te asocijacije makar shvatili da ona nije baš tako objektivna. Tako je mene Jovanovićeva muzika podsetila na manje pretencioznog i više životnim osećanjima umesto filozofskim konstrukcijama okrenutog Nikolu Vranjkovića. To verovatno nema nikakvog smisla, ni posebnu težinu (ali u svakom slučaju, uvek bih pre slušala Jovanovića nego Vranjkovića). Zanimljiva je i kontradikcija između utiska koju odaje kao ličnost na bini – jer deluje kao vedar i otvoren čovek -  i muzike, koja se i u melodiji i u tekstovima bavi ličnom i društvenom tamnom stranom. Dobro je kada senka dobije ventil baš u muzici.

Nekako simbolično, Jovanović je bio i jako dobro osvetljen, a kada je Nate Hall nasledio stolicu, bio je gotovo u potpunoj tami, osvetljen samo plavo-ljubičastim odsjajima.


Posmatrati Nejt Hola kako svira podseća na voajerski čin, jer se osećate kao da ga špijunirate dok svira u intimi svoje dnevne sobe. Za razliku od Jovanovića koji je vidno otvoren ka publici i sklon je interakciji, Hol je na bini introvertan, udubljen u sebe, gitaru i priču (iako svakako konstatuje dešavanja van nje, recimo, prosipanje piva :)). Samo vam odškrine vrata, pružajući vam priliku da zavirite u svet američke gotike, varljive lepote utvara opisane u Townes-ovoj „Our Mother, The Mountain“*. Kao da ne može da pobegne od njega sve i kada bi želeo, Nejt Hol slika taj svet iskreno i neizveštačeno, emocijama koje je teško opisati. Bez besa, bez drame; sa pomirenošću bez prave smirenosti (izmirenosti sa nemirom?), kakva daleko više priliči starcu „koji je video sve“ nego tako mladom čoveku.

Iako je svirao električnu gitaru, uglavnom se držao kantautorske jednostavnosti, tek povremeno posežući za papučicom ne bi li stvorio distorziju i slobodnije okinuo po žicama. S obzirom na njegovu otvorenu ljubav prema američkom kantautorstvu, stičem utisak da je ovakva izvedba sasvim namerna. Međutim, njegove autorske pesme su relativno duge i tu dolazimo do malog problema formata – povremeno, pesma od 7 minuta u tako sirovoj formi uživo postane pomalo teška za praćenje i može prestati da vas nosi i uznosi (što se ne dešava na albumima, gde složenija kompozicija odgovara dužini i stvara onaj efekat vožnje kroz pesmu).

Ali, teško da je iskreni ljubitelj južnjačke gotike i sve njene opčinjavajuće uvrutosti ujedno i ljubitelj savršenstva. Gorepomenuto ne menja činjenicu da čitav nastup formira lepo zaokruženu celinu - jasno i neizbežno putovanje u apalački maglovite predele što pejzaža što duše, bilo da se oni ogledaju u izvednom tradicionalu, ili Townes-ovoj obradi, ili nekom izvornom izdanku Nejtovog stvaralaštva, ili u samoj njegovoj pojavi. Ili, pomalo na iznenađenje svih nas, u atmosferično pročitanom odeljku Makartijevog „Krvavog meridijana“**, praćenog dronom gitare na njegovom krilu.



Svakako da su obrade Townes Van Zandt-a značajan deo dosadašnje Holove solo karijere, da su nešto po čemu ga dosta ljudi zna i pamti. U njegovom izboru i izvedbi, Taunsove pesme oživaljaju na neki magičan način – istovremeno zvuče i kao tradicionali i kao potpuno savremene pesme i kao sam Townes. Moja drugarica Ana, kao veći ljubitelj lika i dela Townes Van Zandta od mene, prirodno je to sročila daleko bolje:

Ne mogu da kažem da je malo onih autora koji mogu da iznesu Pancho and Lefty. Onu veliku i naširoko rabljenu Townes-ovu pesmu. Ponekad mi se čini da sam je toliko puta čula da je izgustiravanje nje tek proces koji se sa popularizacijom kantrija prirodno i neminovno desio. I onda dođe Nate Hall međ jedva više od desetinu ljudi i ja čujem Townes-a onako kako sam ga prvi put čula (i doživela) - bio je u mojoj sobi i da je ostao malo duže mogli smo postati nešto kao najbolji prijatelji“.

Ponovo dolazimo do sobe, intime, jedne od najdivnijih stvari u vezi prave, dobre autorske muzike – sposobnosti da iz sopstvene introvercije prodre duboko, kao da se obraća samo vama, kao da je samo za vas.

Nažalost, (prek)sinoćni koncert se iz još jednog ugla mogao opisati kao „intiman“. I dalje mi je za nevericu da u gradu gde se, makar u nekim krugovima, toliko sluša „Tajanstveni voz“, gde se  Townesu Van Zandtu govori sa prizvukom romantičnog divljenja, gde postoji generalna fasciniranost američkom kulturnom mitologijom, jedan Nate Hall može istinski da zainteresuje 15ak ljudi (nezainteresovane ne računam). U gradu gde, sa druge strane, ima i poštovaoca Neurosis-a i Scott Kelly-a, pod okriljem čije etikete Nate stvara.


Stvar je u tome što je beogradska publika već dugo, i deluje sve jače, obolela od spektra problema – počevši od sveopšte apatije, osipanja i odlaženja, pa do specifičnijih stvari, poput neubeđenosti u sopstvene muzičke afinitete i odsustva radoznalosti. Potrebe da neki cenjeni autoritet potvrdi vrednost do tada nepoznatog muzičara. Ili da tu vrednost potvrdi samo trajanje, zub vremena ili težina nostalgije. Uši i srce nisu dovoljni. Ako ništa od datih kriterujuma nije zadovoljeno, dolazi do ignorisanja nastupa i postojanja. Takođe, tu je i davni fenomen ulja i vode kada se radi o publici (domaće) predgrupe i publici glavnog izvođača**

A dosta tih „nezamislivo hrabrih“ lica koja su se sinoć otisnula u koncertno nepozato već su mi poznata. Želim da verujem da ih viđam po većim i manjim koncertima zato što su se zaista povezali sa muzikom koja im se nudi, a ne jer im je neko rekao da je to dobro. Često je za beogradske uslove i bolje da tiši koncert iskreno posvećeno sluša 15-20 ljudi, nego da ga pohodi 50 i 100 ljudi koji su se pojavili čisto jer treba tu da se pojave, iz kog god razloga. Ipak, ne može da ne bude pomalo depresivno i za publiku i izvođača. I nažalost, organizaciono i finansijski je neodrživo. Zato nam ostaje da uživamo u ovim naletima ličnog entuzijazma naših nezavisnih organizatora, jer neće trajati doveka. Ne zato što oni ne žele, nego zato što je tlo očito isprano i neplodno. Muzičari, zadovoljni time ili ne, daju nam svoj dar i odlaze. Mi ostajemo i nisam sigurna da imamo šta da damo, ni njima ni jedni drugima.

Posle koncerta Nejt Hol nije delovao nezadovoljno. Samo jako umorno, što je i rekao uz osmeh i neskriveni južnjački akcenat. Iz potpuno zaludne lične perspektive, divno je kad sa muzičarem možete da podelite ljubav prema potkovičastoj krabi, nama egzotičnoj koliko i magla Apalača i čitav Nejtov svet. Hvala mu što me je podsetio koliko mi je taj svet makar posredno drag.


* Ovu obradu nismo imali prilike da čujemo uživo sinoć, već samo kao „odjavnu špicu“ kada je Nejt odlazio sa bine. Međutim, rekao je da ju je izveo na akustičnom matineu u „Lejli“.

** Nastup je završen još jednim čitanjem iz velike crne knjige - dela koje nisam uspela da identifikujem. I prilično sam sigurna da nije bila Biblija.

*** Posle mnogo godina strpljenja i prvo entuzijastične zainteresovanosti, a potom (sve) manje entuzijastične korektnosti, moram da priznam da sam po ovom pitanju izgublia stpljenje i od dela rešenja postala deo problema. Srry domaće predgrupe.

No comments:

Post a Comment